Zamislite da kraj vas stoji vremenski stroj i da morate ući u njega. Možete otići natrag, možete ići naprijed, ali ne možete ostati gdje jeste. Pitam se što bi izabrali, jer sam pitao svoje prijatelje ovo pitanje često u zadnje vrijeme i sve se žele vratiti natrag. Žele se vratiti u vrijeme prije automobila ili Twittera.
Uvjeren sam kako postoji privlačenje nostalgiji, poželjnom razmišljanju. Razumijem to, ali moram reći da nisam dio te skupine. Ne želim se vratiti natrag, a to nije zato što sam pustolovan - već zbog mogućnsoti na ovom planetu, koje se ne vraćaju natrag, već idu naprijed. Zato želim ući u stroj i želim otići naprijed.
Ovo je najbolje doba koje je ikada bilo na ovome planetu po svim mjerilima koje izaberemo: zdravlju, bogatstvu, pokretljivosti, mogućnostima, opadajućim stopama bolesti - nikad nije bilo vrijeme kao ovo. Moji pradjedovi su umrli, svi oni, do šezdesete godine. Moji djedovi i bake gurnuli su taj broj do 70. Moji roditelji završavaju s 80. Tako je bolje da postoji znamenka 9 na početku godine moje smrti. Ali nije riječ o ljudima poput nas jer postoje veće stvari od toga. Dijete rođeno u New Delhiu danas može očekivati da će živjeti dugo koliko i najbogatija osoba prije 100 godina. Razmislite o tome. To je nevjerojatna činjenica. I zašto je istinita? Boginje. Boginje su ubile milijune ljudi na ovome planetu. Preoblikovale su demografiju planeta na način na koji to nije učinio nijedan rat. Nema ih više. Nestale su.
U bogatom svijetu, bolesti koje su prijetile milijunima nas samo generaciju ranije više ne postoje, gotovo. Difterija, rubeola, dječja paraliza, zna li itko uopće što su ove stvari? Cjepiva, moderna medicina, naša sposobnost da nahranimo milijarde ljudi, to su uspjesi znanstvene metode. I za mene, znanstvena metoda, isprobavanje stvari, gledanje je li rade, mjenjanje kada ne rade je jedno od najvećih postignuća našeg čovječanstva. To su dobre vijesti. Nažalost to su jedine dobre vijesti jer imamo neke druge probleme, i spomenuti su puno puta, a jedan od njih je, unatoč svim našim postignućima, taj da milijarda ljudi odlazi u krevet gladna svaku večer. Taj broj raste, raste vrlo ubrzano i to je sramotno.
I ne samo to, koristili smo našu maštu da potpuno zagadimo planetu. Pitka voda, plodna zemlja, prašume, nafta, plin: oni nestaju, i nestaju vrlo brzo i ako ne smislimo izlaz iz ovoga nereda i mi nestajemo skupa s njima. Tako da je pitanje: Možemo li to mi? Ja mislim da možemo. Mislim da je jasno da možemo napraviti hranu koja će nahraniti milijarde ljudi bez uništavanja zemlje na kojoj žive. Mislim da možemo opskrbiti ovaj svijet energijom koja ga također ne uništava. Ali tu je još jedna od stvari koja me drži budnim noću. Nikada nismo trebali znanstveni napreda kao sada, nikad također nismo bili u poziciji da ga pravilno razvijemo na način na koji možemo danas. Na rubu smo zapanjujućih događanja u mnogim poljima. Ali ipak, mislim da se zapravo trebamo vratiti natrag 300 godina, prije prosvjetiteljstva kako bi našli vrijeme kada smo se morali boriti za napredak, kada smo se borili za te stvari snažnije i na više fronti nego što se to radi danas. Ljudi se umotaju u svoja vjerovanja, i to učine tako čvrsto da ih ne možeš osoboditi. Niti ih istina neće učiniti slobodnima. Svakome je dano pravo na mišljenje, pa i na mišljenje o napretku. Ali znate na što nemate pravo? Nemate pravo na osobne činjenice.
Desetljeće ranije napisao sam priču o cjepivima za 'The New Yorker' i bio sam zapanjen što sam našao protivnike, otpor prema onome što je, na kraju krajeva, ipak najučinkovitija mjera javnog zdravstva u ljudskoj povijesti. Nisam znao što činiti tako da sam samo napisao priču i nastavio dalje. I ubrzo nakon toga napisao sam priču o genetski modificiranoj hrani. Ista stvar. Ljudi su poludjeli. Napisao sam priču i o tome i nisam mogao shvatiti zašto su ljudi mislili da je to 'Frankenstein-hrana', zašto su mislili da je pomicanje molekula na točno određen način, radije nego na slučajni način, neovlašteni prijelaz na polje prirode.
Mi se nalazimo u trenutku na ovome svijetu kada nemamo isti odnos prema napretku kao nekada. Govorimo o njemu neodlučno i pomalo ironično. U redu, postoje razlozi, i mislim da znamo koji su to razlozi. Izgubili smo vjeru u institucije, autoritete, a ponekad i u samu znanost. I nema razloga zašto nismo trebali. Dovoljno je spomenuti nekoliko imena i ljudi će razumjeti: Černobil, Bhopal, Challenger, Vioxx, oružje masovnog uništenja... Zato budite skeptični. Postavljajte pitanja, zahtijevajte odgovore, zahtijevajte dokaze, ne uzimajte ništa zdravo za gotovo.
SAD je jedna od rijetkih zemalja svijeta gdje broj oboljelih od ospica opada. To je sramotno i trebamo se sramiti nas samih. To je užasno. Jer, ima li tko ovdje ospice? Je li itko vidio nekog da je umro od ospica? Ne događa se često. U SAD-u se ne događa često, ali dogodilo se 160.000 puta na svijetu prošle (2009.) godine. To je mnogo smrti od ospica, 20 u jednom satu.
Jonas Salk je bio heroj. Uzeo je jednu od najgorih kazni čovječanstva od nas. Nema staha, nema patnje, dječja paraliza - nestala. Paul Offit razvio je cjepivo za rotavirus s grpom drugih ljudi. Spasilo je živote 400, 500.000 djece u zemljama u razvoju svake godine. Prilično dobro, zar ne? Da, dobro je, osim što Paul ide okolo i priča o cjepivima i govori koliko su vrijedna. Dakle, Paul je terorist. Kada Paul govori javno ne može svjedočiti bez naoružanih stražara. Nazivaju ga kući jer mu ljudi vole reći kako znaju gdje mu djeca idu u školu. I zašto? Jer je Paul napravio cjepivo. Ne trebam to reći, ali cjepiva su neophodna. Ako ih maknete, bolest se vraća.
-------
Michael Specter je američki novinar fokusiran na znanost i tehnologiju. Pisao je za 'The Washington Post' i 'The New York Times'. Predavanje 'Opasnost poricanja znanosti' održano je 2010. godine u okviru TED večeri (ted.com). Cijelo predavanje pogledajte u video zapisu:
cudaprirode.com
Share