Prava, samodostatna marsovska baza po današnjim bi planovima mogla biti izgrađena tek 2075. godine. Prema tome, izvan je našeg životnog vijeka. MArsovsku bazu nećemo doživjeti, a cvjetajući vrtovi pod plastičnim kupolama na Crvenom se planetu neće ostvariti prije 2100.
Mozgovi znanstvenika, prirodno, vrlo su odvažni pa se ne žele zaustaviti na 2100. Na primjer, igraju se s pomišlju da neprijateljski Mars pretvore u planet s uvjetima života sličnim onima na Zemlji. Taj se postupak naziva "teraformiranje", ali za njega je potrebno nekoliko tisuća godina.
Teraformiranje Marsa uništilo bi prirodni okoliš planeta. Bez obzira na to, pokušaj stvaranja atmosfere slične zemaljskoj čini se prilično problematičnim. Prije svega, bio bi to vrlo zahtjevan i skup pothvat. U teoriji, međutim, teraformiranje Marsa nije teško: na planetu zapravo treba ostvariti samo ono što na Zemlji čovjek sam stvara civilizacijskim dostignućima - efekt staklenik. Dok na Zemlji on sve više ugrožava planet, na Marsu bi bio temelj postojanja života. "Dobro promišljena kombinacija stakleničkih plinova ugljičnog dioksida, fluorklorugljikovodika i amonijaka", napisao je Carl Sagan, "mogla bi površinsku temperaturu Marsa podići tako blizu ledišta vode da omogući sljedeću fazu teraformiranja, odnosno povećanje temperature zbog velikih količina vodene pare u zraku što bi pak, mnogo prije negoli bi marsovski okoliš bio pogodan za život nezaštićenih ljudskih bića, omogućilo naseljavanje gensim tehnikama stvorenih biljaka i životinja." To zvuči jednostavno ali je povezano s nezamislivim tehničkim zahtjevima i strpljenjem koje valja mjeriti tisućama godina.
Za budućnost je čovječanstva, međutim, sve važnije pitanje treba li sve ono što se teoretski može načiniti zaista i učiniti. To se pitanje, prije svega, tiče budućih svemirskih letova s posadom koji bi trebali napustiti Sunčev sustav. Ali za takvo što treba pričekati najmanje do početka 22. stoljeća. Koloniziranje svemira može stvarno započeti tek onda kad se za njega nađu vrlo čvrsti interesi. Samo zbog pustolovnog duha čovječanstvo vjerojatno neće svemirske brodove slati na druge zvijezde. Iza svakog velikog zemaljskog istraživačkog putovanja - bez obzira je li riječ o onome Vasca de Game, Marka Pola ili Kolumba - stajali su vrlo jaki geopolitički i gospodarski interesi. Njih kod letova s posadom prema drugim zvijezdama gotovo i ne može biti. S takvih putovanja astronauti na Zemlju ne bi donijeli gotovo ništa od gospodarske ili političke vrijednosti. Zbog nezamislivih velikih udaljenosti veliko je pitanje bi li se astronauti uopće mogli vratiti.
Stoga, zapravo, za kolonizaciju svemira preostaje samo jedan temeljni razlog - stvaranje kolonija na drugim svjetovima zbog povećanja vjerojatnosti preživljavanja ljudske vrste. Naš se "svemirski brod" Zemlja kroz Sunčev sustav ne kreće posve sigurno. Koliko god vjerojatnost bila mala, uvijek postoji opasnost planetarne katastrofe, primjerice sudara našeg planeta s velikim meteoritom ili kometom, kojih ima u vrlo velikom broju, a nki od njih imaju ramjerno kaotične staze.
cudaprirode.com
Share