Čuda Prirode koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti.

Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice Čuda Prirode slažete se sa korištenjem kolačića.

Slažem se

>>|||

Foto: NASA

Živimo u svijetu prepunom teorija zavjere. Zavjere se stvaraju gotovo oko svega - od umjetnog stvaranja bolesti, masonskog stvaranja globalne države, tumačenja Davida Ickea da svijetom vladaju gušteri, pa sve do zavjera oko ubojstava Kennedyja i globalne financijske krize. No jedna teorija zavjere upada u oči - slijetanje na Mjesec se nikad nije dogodilo!

Možda će nekome ovo zvučati nevjerojatno, ali zaista postoje brojni 'svjedoci' koji tvrde da se nikad nije sletjelo na Mjesec i da su NASA i Amerikanci u jeku Hladnog rata u svom studiju snimili čitav događaj kako bi pokazali Sovjetima tko je šef u svemiru. Zapravo, i ima nešto u tome, sama definicija Hladnog rata je ekonomsko, gospodarsko, vojno, znanstveno i drugo nadmetanje Istoka i Zapada (primarno SSSR-a i SAD-a). Tada zvuči logično da su Amerikanci mogli sve iscenirati kako bi preuzeli primat u svemiru. Ali ne može se oteti dojmu jedno pitanje, pa zašto onda Sovjeti nisu učinili isto?

Stvarnost je, naravno, drugačija. U četiri sata i 18 minuta poslije podne po istočnom američkom vremenu, 20. srpnja 1969, lunarni modul Apollo 11 kojim je upravljao Armstrong, sigurno se spustio na Mjesec. Neil Armstrong je izašao iz modula i tim činom postao je prvi čovjek koji je stupio nogom na drugi svijet, na Mjesec.

Jesu li Amerikanci odjednom odlučili: 'Idemo na Mjesec!', sjeli u Apollo 11, spustili se na Mjesec i postavili američki zastavu? Naravno da ne. U programu Apollo nije bila samo jedna letjelica, Apollo 11, koja je odmah bila spremna za osvajanje Mjeseca. Prvi Apollo let zakazan je 1967. godine, a prije programa Apolla postojao je i 'Program Gemini'. Cilj tog programa je bio ispitati i usavršiti manevriranje u svemiru, zaustavljanja, susrete dva modula u svemiru, svemirske šetnje, tj. trebalo je razviti one sposobnosti koje su bile potrebne za sletjeti na Mjesec.

Gemini - priprema i ispitivanje terena

U sklopu programa Gemini, koji je završen 1966. godine, napravljeni su neki od ključnih letova koji su pripremili teren za Apollo. 1965. lansiran je Gemini 7 kojim je upravljao Frank Borman. U to vrijeme, Borman je držao rekord u izdržljivosti u svemiru - tamo je ostao otprilike dva tjedna. Gemini 6, lansiran 11 dana poslije Geminija 7, uspješno se sastavio s Geminijem 7, a taj manevar je nužan pri aluniranju (slijetanju na Mjesec).

Gemini 10, lansiran 18. srpnja 1966. godine, sastao se s jednom raketom bez posade uspješnije od Geminija 8, ali još uvijek ne savršeno. U Geminiju 12, lansiranom 11. studenog 1966., Aldrin je prošao svemirsku šetnju koja je trajala pet i pol sati.

Era Apolla

Nakon završetka Gemini programa 1966. godine, na svemirsku scenu stupa program Apollo, program u okviru kojeg se dogodilo spuštanje na Mjesec. Prva letjelica Apolla s posadom lansirana je 11. listopada 1968. Bio je to Apollo 7 kojim je zapovjedao Walter M. Schirre. Tijekom leta ispitani su sistemi vođenja i kontrolni sismeti konstrukcije Apolla, kao i mogućnost raketnih motora da se ponovno uključe na komandu.

Apollo 8 izveo je manevar bez presedana. Tri astronauta su letjelicu dovela do orbite Mjeseca. Prvi puta u povijesti ljudi su bili dovoljno blizu Mjeseca da mogu spaziti detalje golim okom. Apollo 8 ostao je u Mjesečevoj orbiti oko 6 dana, Apollo 9 ostao je gotovo 10 dana gdje je i prvi put ispitan lunarni modul. Apollo 10 je ponovio pothvat Apolla 8 kad se, stigavši u orbitu, odvojio lunarni modul i ponio dvojicu astronauta Thomasa P. Stafforda i Eugen A. Cernana prema površini Mjeseca sve do visine 15 kilometara.

Sad je već sve bilo učinjeno, osim samog slijetanja. Bilo je vrijeme za mali korak za čovjeka, a velik za čovječanstvo.

6. srpnja 1969. lansiran je Apollo 11 sa trojicom astronauta: Neil Armstrongom, Edwin. E. Aldrinom i Michael Collinsom. Zanimljivo je da su sva trojica rođena iste godine - 1930. godine.

20. srpnja 1969. godine Neil Armsterong prošetao se površinom Mjeseca zajedno sa svojim kolegom Aldrinom, a prilikom silaženja iz modula rekao je povijesnu rečenicu: "That's one small step for [a] man, one giant leap for mankind" (Ovo je mali korak za čovjeka, ali velik za čovječanstvo). Cijeli postpuak promatrali su putem televizije stotine milijuna ljudi na Zemlji. Na Mjesecu su ukupno proveli 21 sat i 30 minuta. Ljudi su sletjeli na drugi svijet, ljudi su sletjeli na Mjesec!

Ukupno 6 slijetanja!

No nije se spustilo na Mjesec jednom. Ukupno je učinjeno 6 spuštanja tijekom kojih su sakupljeni kilogrami stijena i mjesečevog kamenja. Na primjer, Apollo 15 lansiran 26. srpnja 1971. spustio se na Mjesec 29. srpnja. Nosio je 'lunarno vozilo' s kojim je napravljeno 28 kilometara po površini Mjeseca. Zašto se spuštanja danas ne događaju je jasno na prvi pogled. Ljudi su u tih 6 spuštanja sakupili dovoljno kamenja za proučavanje na Zemlji, a ponovni dolazak na Mjesec ne bi imao smisla (osim ako ga ne želimo kolonizirati, što u ovom trenutku nije moguće), a uz to iziskivalo bi ogromne količine novca.

Slijetanje dolazi u pitanje?

Danas, 40 godina nakon povijesnog leta, neki dovode u pitanje slijetanje Apolla 11 na površinu Mjeseca. Navode brojne razloge zašto to tada nije bilo moguće i ukazuju na 'dokaze' da je sve snimljeno upravo na Zemlji, u filmskom studiju.

Kao prvo što ističu je Hladni rat. Naime, Amerikanci su htjeli pobijediti Sovjete u svemirskoj utrci tako što će snimiti film u kojem će spustiti čovjeka na Mjesec. U to doba špijuni su bili posvuda, i američki i sovjetski. Da se prevara zaista dogodila, sovjetski bi je špijuni otkrili i objavili svijetu čime bi dobili potvrdu da amerikanci lažu i služe se prevarama. U to doba Hladnog rata to bi puno značilo. Međutim, ništa od toga se nije dogodilo. Ono što se stvarno dogodilo je bio sovjetski svemirski program sa svemirskim letjelicama iz serije Luna. Sovjeti su 1970. poslali na Mjesec Lunu 16 (bez ljudi) i tada prvi put sakupili mjesečevo kamenje i donijeli ga na Zemlju. Zanimljivo je, a u to vrijeme je izazvalo velike kontroverze, da se lansiranje Lune 15 dogodilo samo tri dana prije spuštanja Apolla 11 na Mjesec. Na žalost, Luna 15 srušila se u vrijeme kad je Neil Amstrong boravio na Mjesecu.

Dokazi sa Mjeseca

Kao što je Kolumbo odveo sa sobom nekoliko stotina starosjedioca sa novog kontinenta nazad u Španjolsku kao dokaz da je bio tamo, astronauti su odnijeli kamenje. "Mjesečevo kamenje je apsolutno jedinstveno i razlikuje se od zemaljskih u mnogim apsektima" - rekao je Dr. David McKay, glavni znanstvenik za istraživanje planeta pri NASA-i.

Dr. Marc Norman, geolog sa Sveučilišta u Tasmaniji, objašnjava kako se kamenje sa Mjeseca razlikuje od onih sa Zemlje. Mjesečevo kamenje, na primjer, skoro niti malo nema vode zarobljene u kristalnoj strukturi, a tvari koje su česte na Zemlji, poput gline, na kamenjima uopće nema. Također, u kamenjima sa Mjeseca pronađene su čestice svježeg stakla koje su nastale prilikom eksplozivne vulkanske aktivnosti i tijekom udara meteorita 3 milijarde godina prije.

Za primjetiti da kamenje nije sa Zemlje ne treba diploma iz kemije. Dovoljno je pogledati kamen i na prvi pogled se vidi da je obasut malenim kraterima koji su posljedica meteorita, a to se može dogoditi samo na mjestima bez atmosfere - kao što je Mjesec.
Čak i ako bi se pokušalo stvoriti umjetno takav kamen - to ne bi bilo moguće. Bombardirati obično kamenje sa Zemlje zahtjevalo bi ogromnu količinu energije, a čak ni najjači akceleratori na Zemlji nisu u stanju proizvesti toliko energije koliko posjeduju kozmičke zrake, koje su ubrzane u eksplozijama zvijezda supernova.

Ova kamenja su istražili u tisućama laboratorija diljem svijeta (koji nisu imali razloga sudjelovati u prevari), a postoje na stotine knjiga i radova na temu mjesečevog kamenja, od kojih niti jedan ne dovodi u sumnju njihovu autentičnost, dodaje McKay.

A što je sa zastavom i slikom bez zvijezda?

Slika astronauta sa zastavom koja se savija i vijori dovodi do zabune, jer na Mjesecu nema vjetra, i služi kao primjer onima koji ne vjeruju u slijetanje ljudi na Mjesec. No radi se o sljedećem.

Ne trebaju sve zastave vjetar da bi se savile - najmanje u svemiru. Kad su astronauti postavljali zastavu, oni su je okretali lijevo-desno i doslovno 'nabijali' u mjesečevo tlo kako bi ona bolje stajala ravno. Savijeni komad materijala od najlona i folije u sebi je zadržao angularni moment (moment količine gibanja) i zastava je ostala savijena na Mjesecu koji nema atmosferu ni vjetar.

Fotografija bez zvijezda u pozadini nije neobjašnjivi fenomen niti ide u prilog teorijama zavjere. Svemirska odijela koja su astronauti nosili su doslovno bila zasljepljujuća dok su hodali po obasjanoj površini Mjeseca. Postaviti kameru s odgovarajućom ekspozicijom za snimiti blistajuća odijela je pozadinu sa zvijezdama učinilo nevidljivom, mutnom i nerazgovjetnom.

Teorije zavjera ne drže vodu

Ljudi su bili na Mjesecu. To dokazuju kilogrami kamenja koji su ispitani u tisućama laboratorija diljem svijeta, godine priprema i svemirskih misija. Teorije zavjere da ljudi nikad nisu dotaknuli Mjesec idu tako daleko da tvrde da su rakete, kad se na nebu više ne bi vidjele, pale u ocean, a da su astronautima bile plaćene zabave i atraktivne plesačice, pogađate, u zoni 51 i sličnim mjestima. Niti jedan dokaz, niti jedna publikacija ne postoji koja osporava slijetanje na Mjesec, pa čak ni toliko prozovani sovjeti nisu tada uočili nepravilnost, niti sami pokušali snimiti slično, a neće ni sada jer čovjek je, nakon Mjeseca, spreman za novi izazov - misiju na Mars!

 

cudaprirode.com