Čuda Prirode koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti.

Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice Čuda Prirode slažete se sa korištenjem kolačića.

Slažem se

>>|||

Foto: Facebook, Prusac.com

Zadnjih dana u medijima smo mogli pročitati na desetke članaka i na stotine komentara na temu koja je podigla dosta veliku prašinu. Brojni hrvatski znanstvenici iz zemlje i svijeta potpisali su peticiju za premještanje emisije iz Znanstveno-obrazovnog programa u Zabavni program zbog njenog sadržaja za koji smatraju da nema veze s znanošću, već da promovira pseudoznanost i da bi na to trebalo gledati kao na zabavu i ništa više.

Čovjek koji je sve ovo pokrenuo je profesor na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Splitu Dejan Vinković. Rođen je u Čakovcu, a u Varaždinu je završio gimnaziju. 1996. upisuje fiziku na PMF-u u Zagrebu te nakon vojnog roka odlazi na poslijediplomski studij u SAD gdje 2003. doktorira na sveučilištu Kentucky. Uslijedio je četverogodišnji postdoktorat na glasovitom Institutu za napredne studije u Princetonu. Nedavno je u vodećem svjetskom znanstvenom časopisu 'Nature' objavio rad o “zvjezdanoj prašini”.

Za cudaprirode.com progovara o samoj peticiji, osvrće se na reakcije koje je izazvao svojim istupom, te iznosi svoje mišljenje o emisiji 'Na rubu znanosti'.

Za početak, jeste li za potpuno ukidanje emisije "Na rubu znanosti" i što najviše zamjerate toj emisiji?

Emisija "Na rubu znanosti" bavi se promicanjem vjerovanja u različite teorije koje nemaju uporišta u realnom svijetu i kao takva je mnogim ljudima zabavna. Stoga može formalno egzistirati u Zabavnom programu, ali ona trenutno popunjava kvotu Znanstveno-obrazovnog programa, čime se krši čitav niz stavki Zakona o HRT-u i Zakona o elektroničkim medijima. Naprosto, Zakon kaže da ako je to znanstvena emisija onda se mora baviti znanošću. Emisija se pak bavi pseudoznanošću, metodom koja glumi da je znanstvena, a zapravo se bavi očuvanjem neistina i zabluda time što odbija prihvatiti temeljnu definiciju znanosti: korekciju vlastitih stavova kroz opažanja i znanstvenu metodu analize podataka. Pseudoznanstvene teme poput priča o vanzemaljcima koji posjećuju Zemlju i otimaju ljude i životinje su uistinu zabavne i ja sam veliki ljubitelj znanstvene fantastike, ali smješak s lica nestaje kada vas emisija uvjerava recimo da HIV ne uzrokuje AIDS ili da vam bioenergija nekog iscjelitelja može izlječiti rak.

U moru komentara na ovu temu, izdvojio bih jedan koji je dosta ekstreman. Citat komentara: "Bravo Krešimire, najbolje se možeš sam obraniti od inkvizitora. " Ovakav komentar nije usamljen, sličnih komentara koji povlače paralelu između znanstvenika i 'lovaca na vještice' ima gotovo na stotine. Smatrate li da je komentar na mjestu, smatrate li sebe 'lovcem na vještice'?

Taj komentar najbolje opisuje koliko je emisija anti-obrazovna, jer potiče stav da se na kritiku reagira vikanjem "inkvizicija", a na predočenje dokaza kako nešto nije istina podliježe ignoriranju takvih dokaza. Kada bi ta emisija usitinu željela promicati širenjem vidika i educirati građane o tome kako se u životu zaštiti od raznih prijevara, urota, loše medicinske skrbi ili loših odluka političara, tada bi im pokazala što znanost ima uistinu za reći o svim tim temama koje se pojavljuju u emisiji. Građani puno toga mogu sami napraviti da saznaju je li neka tvrdnja istinita ili nije, međutim, u toj emisiji takve upute nećete čuti. Umjesto toga vam se podvaljuje pseudoznanost koja je "kukavičje jaje" za bilo kakvu kritičku raspravu o nekom fenomenu, bilo prirodnom bilo društvenom. Uči vas kako slijepo vjerovati šarlatanima, a ne kako biti skeptičan i kako doći do odgovora.

Koji je vaš komentar na Mišakove emisije u kojima dovodi osobe (ili se o njima diskutira) koje tvrde da su uz pomoć alternativne medicine iskusili čuda, da su vidjeli NLO, da koriste sunčevu energiju kako bi preživjeli ili da uz pomoć kristala liječe bolesti? Što s takvim osobama? Što s njihovim 'dokazima'?

Kada bi se emisija Na rubu znanosti bavila znanošću i obrazovanjem javnosti, onda bi svoje goste podvrgla kritičkom propitivanju i primjerima znanstvenih istraživanja koja su pokazala koliko je neka alternativna metoda liječenja uistinu djelotvorna. Naime, nije dovoljno reći: ja sam liječio osobu i ona je ozdravila. Takva tvrdnja igra na vašu podsvijest, ne bi li vam blokirala neka osnovna pitanja koja znanost u tom slučaju postavlja, poput toga što je sve ta osoba radila po pitanju svog zdravlja osim posjećivala vaše tretmane ili ono ključno pitanje - koliko pacijenata niste izlječili. Jer treba dokazati da ta "izlječenja" nisu samo slučajnost ili u najboljem slučaju placebo efekt. Također se zaboravlja da vi pritom ne smijete naštetiti zdravlju ljudi i tu je nadriliječništvo najopasnije, jer ako se vi osjećate bolje to ne znači da ste izliječeni. Stoga i postoje stroga zakonska pravila koja neki lijek ili dodatak prehrani mora zadovoljiti, a vremenom pravila postaju sve rigoroznija kako znanost napreduje. Takva pravila pseudoznanost ne prizanje i ne želi im se podvrgnuti.

Ali treba biti svjestan da od pseudoznanosti nisu imuni ni mnogi znanstvenici, jer kada vas emocije preuzmu i počinjete vjerovati u svoju teoriju počinju se i potkradati greške za greškom. Stoga znanost traži da svoje tvrdnje detaljno obrazložite i podvrgnete testu drugih znanstvenika. Tako se odbacuju krive ideje i nadograđuju postojeće. Ako se pak oglušite na rezultate koji vam ne idu u prilog, kao znanstvenik gubite kredibilitet. Drastičan primjer je recimo nobelovac Peter Duesberg (ispravka: nobelovac Kary Mullis) koji je javno zagovarao da HIV ne uzrokuje AIDS i podržao političare koji su uskraćivali pomoć oboljelima u Africi. Konstatno preispitivanje vlastitih stavova je u biti naporno i ne treba se ljutiti ako netko podlegne pseudoznanosti, ali treba upozoriti kada to prijeđe iz zabave u opsesiju. Stoga treba strpljivo promovirati znanstvenu metodu i obrazovati građanstvo, a Zakon je u tu svrhu zaštitio javno dobro radijskih i TV frekvencija upravo kroz Znanstveno-obrazovni program.

U članku, objavljenom na monitor.hr, Jasna Babić kaže: "Znanstveni predmeti i metode 20. stoljeća naočigled umiru, potrošeni i irelevantni za generacije 21. stoljeća kojoj pripada autor „Ruba znanosti“. " Je li ova tvrdnja ima smisla ili je samo rezultat ne znanja novinara koji pokušavaju komentirati znanstvene teme i koji ne razumiju osnovne znanstvene metode?

To je prije svega krajnje licemjerna tvrdnja, jer ista ta novinarka kruh zarađuje koristeći upravo tehnologiju koju je stvorila znanost i uživa kvalitetu života kakva je za prosječnog čovjeka bila apsolutno nezamisliva još prije stotinjak godina. Zahvaljući napretku znanosti i tehnologije upravo ulazimo u razdoblje kada je informacija postala dostupnija svima više nego ikada u ljudskoj povijesti. I sada tvrditi da nas slijepo nekritičko vjerovanje u šarlatane vodi u svijetlu budućnost je civilizacijski korak untarag.

Ali treba shvatiti kontekst u kojem se sve ovo dešava. Naime, postoje dvije skupine u društvu koje su čitavom ovom halabukom oko stanja na HTV-u po pitanju Znanstveno-obrazovnog programa pod najvećim "stresom" oko očuvanja vlastitog kredibiliteta: novinari i znanstvenici. Naime, mediji očigledno prolaze tešku krizu gdje nije samo pitanje kako će financijski opstati, nego i kuda ih vodi trenutna uređivačka politika. Znanstvenici se pak u Hrvatskoj nalaze pred brutalnim saznanjem da im je javni ugled katastrofalno srozan i da su uvelike sami odgovorni za to. Zatvorenost prema javnosti i strah od javnog angažmana dovela je naše znanstvenike do situacije da ih se s razlogom pita: ako je emisija tako loša, gdje ste bili do sad?

I za kraj, što očekujete od svega ovoga? Očekujete li uspjeh utoliko da će HTV poslušati znanstvenike, uvažiti peticiju i premjestiti emisiju u zabavni program ili će ignorirati i nastaviti i dalje emitirati u znanstveno-obrazovnom programu?

Teško je reći kako će se ponijeti HTV, budući da postoje dublji razlozi zašto se Znanstveno-obrazovni program toliko srozao. Ali moj prvenstveni cilj, a to je dovesti ovu temu u žižu interesa javnosti, je uspio. Kada vam 9000 ljudi potpiše da ste zli mason jer tražite da se takva emisija prebaci u Zabavni program onda znate da ste ispravno identificirali simptome stanja društvene svijesti o važnosti znanosti i obrazovanja. Jer pseudoznanost je poput kockanja: zabavna zanimacija koja postaje opasna i destruktivna ako nam postane način života. U Hrvatskoj se prešla granica zabave na tu temu i predstoji nam dugačak proces educiranja javnosti o opasnostima.

 

 

cudaprirode.com