Čuda Prirode koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti.

Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice Čuda Prirode slažete se sa korištenjem kolačića.

Slažem se

>>|||

Vodeći američki skeptik, osnivač američkog 'Društva skeptika', glavni urednik časopisa Skeptik, kolumnist znanstvenog časopisa Scientific American te izvanredni profesor na Sveučilištima Claremont i Chapman za Čuda Prirode govori o skepticizmu, razlikovanju znanosti od pseudoznanosti, svojoj novoj knjizi te daje komentar na emisiju 'Na rubu znanosti'.

1. Što je skepticizam i što znači biti skeptik? Je li skepticizam rezerviran samo za znanstvenike?

Neki ljudi vjeruju da je skepticizam odbacivanje novih ideja, ili još gore, miješaju skeptika s cinikom i misle da su skeptici hrpa prgavih mrzovoljaca koji ne žele prihvatiti nijednu tvrdnju koja mijenja status quo. To je pogrešno. Skepticizam je privremeni pristup tvrdnjama. To je metoda, a ne položaj. U idealnom slučaju, skeptici ne kreću u istraživanje sa stavom da je neki fenomen nestvaran ili neka tvrdnja lažna. Na primjer, kad sam istraživao tvrdnje ljudi koji negiraju Holokaust, završio sam skeptičniji od tih skeptika. Skeptičan se može biti prema određenoj tvrdnji ili prema onome tko propituje tu tvrdnju.

Moderni skepticizam je ugrađen u znanstvenu metodu, koja uključuje sakupljanje podataka za tumačenje prirodnih pojava. Tvrdnja postaje činjenica kada je potvrđena u tolikoj mjeri da se može ponuditi privremeno objašnjenje. Ali sve činjenice u znanosti su privremene i mogu biti propitivane te iz toga slijedi da je skepticizam metoda koja vodi do privremenog zaključka. Neke stvari, poput rašljarstva, ekstrasenzorne percepcije i kreacionizam, su testirane mnogo puta i nisu uspjele proći testove te ih nakon toliko neuspjelih pokušaja možemo privremeno proglasiti netočnima. Druge stvari, poput hipnoze, detektora laži i vitamina C su bile testirane, ali rezultati su neuvjerljivi, pa se stoga te hipoteze moraju nastaviti testirati dok se ne dođe do privremenog zaključka.

Mana skepticizma je kada on postane ekstreman, a kao takav ne može opstati. Ako ste skeptični prema svemu, onda morate biti skeptični i prema svom skepticizmu. Također za skeptike mnogi kažu da su zatvorenog uma. U principu, skeptici nisu zatvorenog uma. Što ja smatram skeptikom je ona osoba koja propituje točnost neke tvrdnje zahtijevajući dokaze koji će je potvrditi ili opovrgnuti. Drugim riječima, skeptici su iz Missourija - 'pokaži mi' države. Kad čujemo neku fantastičnu tvrdnju, kažemo "To je lijepo, dokaži je".

2. Svjedoci smo velike količine pseudoznanosti u svijetu i u medijima te ljudi koji vjeruju u paranormalne fenomene, čuda, homeopatiju, bioenergiju, NLO...Je li to uzrokovano nedostatkom skepticizma? Jesu li ljudi danas skeptični dovoljno i kako prosječna osoba može razlikovati što je laž, a što istina, što je znanost, a što pseudoznanost?

Za detektirati glupost, tj. kao pomoć pri razlikovanju znanosti i pseudoznanosti preporučam 10 pitanja koje morate postaviti prije nego prihvatite neku tvrdnju s kojom ste suočeni.

1) Koliko je pouzdan izvor tvrdnje?

Promotori pseudoznanosti često djeluju jako pouzdano, no međutim kad se detaljnije promotre osobe i činjenice koje citiraju, one su dosta iskrivljene, izvučene iz konteksta ili čak izmišljene. Naravno, svi ponekad naprave pogreške. Kao što je povijesničar znanosti Daniel Kevles pokazao u svojoj knjizi 'The Baltimore Affair', može biti teško detektirati lažni signal koji se nalazi unutar određene doze nemarnosti koja je dio svakog normalnog znanstvenog procesa. Pitanje je da li podaci i inerpretacije pokazuju znakove namjernog iskrivljavanja? Kad je neovisna komisija, formirana da istraži potencijalnu prevaru, kritički sagledala bilješke nobelovca Davida Baltimorea, otkrila je da postoji iznenađujući broj pogrešaka. Ipak, Baltimore je bio oslobođen sumnje u prevaru jer su njegove greške bile nasumične i slučajne.

2) Je li izvor često ponavljao slične tvrdnje? 

Pseudoznanstvenici imaju naviku ići debelo iza činjenica. 'Geolozi potopa' (kreacionisti koji vjeruju da potop koji se navodno dogodio u vrijeme dok je Noa bio živ može objasniti mnoge geološke formacije na Zemlji) dosljedno pretjeruju u tvrdnjama koje nemaju nikakve veze s geologijom. Naravno, mnogi veliki ljudi često u razmišljanjima i idejama idu iznad trenutnih činjenica i podataka u svojoj kreativnoj spekulaciji. Thomas Gold sa Sveučilišta Cornell poznat je po svojim radikalnim idejama, ali je bio u pravu dovoljno puta da ga ostali znanstvenici slušaju kada ima nešto za reći. Na primjer, Gold je jednom iznio svoju tvrdnju da nafta nije fosilno gorivo već nusproizvod duboke, vruće biosfere (mikroorganizmi žive na neočekivanim dubinama u kori Zemlje). Skoro svi geolozi s kojima sam razgovarao nisu se slagali s Goldom, no ipak ga ne smatraju za osobu koja bi svjesno lagala i iskrivljavala činjenice. Pazite na dosljednost iskrivljavanja i ignoriranja podataka.

3) Jesu li tvrdnje provjerene od strane drugih izvora?

Tipični pseudoznanstvenici iznose tvrdnje koje su potvrđene samo od strane izvora koji podupiru i iznose iste stvari koje se podudaraju s vjerovanjem pseudoznanstvenika i čine zatvoreni krug. Moramo se zapitati, tko provjerava tvrdnje te tko provjerava one koji tvrdnje provjeravaju? Najveći problem s debaklom hladne fuzije nije bio u tome da su Stanley Pons i Martin Fleischman bili u krivu već to što su objavili svoje spektakularne rezultate na press konferenciji prije nego su drugi laboratoriji ponovili eksperiment. Kad se hladna fuzija nije mogla ponoviti, oni su se i dalje držali svojih tvrdnji. Potvrde od strane drugih su od presudnog značaja za dobru znanost.

4) Kako se tvrdnje podudaraju s onim što dosad znamo o tome kako svijet funkcionira?

Nevjerojatne tvrdnje moraju biti sagledane u širem kontekstu da bi se vidjelo kako se uklapaju u sliku svijeta. Kada netko tvrdi da su Egipatske piramide i Sfinga bile sagrađene prije 10.000 od strane nepoznate, napredne rase, oni ne prezentiraju nikakav kontekst za tu ranu civilizaciju. Gdje su ostali artefakti te civilizacije? Gdje su njihova ostala djela, oruđa, alati, oružje, odjeća? Arheolozi jednostavno ne djeluju na ovakav način.

5) Je li netko pokušao opovrgnuti tvrdnje ili ima samo dokaze koji je podupiru?

Ovo je potvrda pristranosti, tj. tendencija za pronalazak samo podupirućih dokaza, a odbacivanje ili ignoriranje onih koji određenu tvrdnju oporvgavaju. Ovo je teško bilo kome zaobići, jer se uvijek tvorac neke tvrdnje ili ideje drži nje i teško mu je prihvatiti da je možda u krivu. Zbog toga je znanstvena metoda, koja zahtijeva provjeravanje, potvrđivanje i ponavljanje eksperimenata, tako kritična.

6) Je li većina dokaza usmjerena na zaključak da je tvrdnja onog koji je iznosi točna ili ukazuje na neku drugu?

Teorija evolucije, na primjer, je dokazana na temelju velikog broja dokaza dobivenih iz mnoštva različitih izvora. Na nijednom fosilu, ili bilo kojem biološkom ili paleontološkom dokazu ne piše slovima 'evolucija', ali umjesto toga deseci tisuća fosila pričaju priču o razvoju života. Kreacionisti uvijek izbjegavaju ono što se ne podudara s njihovim tvrdnjama, a fokusiraju se na trivijalne anomalije ili na trenutno neobjašnjene fenomene i procese u ranoj povijesti  nastanka života.

7) Je li osoba iznijela neku tvrdnju nakon što je do nje došla uz pomoć istraživanja ili je prvo iznijela tvrdnju pa potom tražila način kako da je opravda?

Jasna razlika se može vidjeti između SETI (Potraga za izvanzemaljskom inteligencijom) programa i ufologa. Dok SETI znanstvenici baziraju svoju potragu na hipotezi da izvanzemaljci ne postoje i tragaju za konkretnim dokazima (umjetnim signalima iz svemira) prije nego iznesu nevjerojatnu tvrdnju da nismo sami u svemiru. S druge strane, ufolozi počinju s pozitivnom hipotezom da izvanzemaljci postoje, a onda na svoje tvrdnje primijene istraživačku tehniku koja podupire hipotezu, kao što su hipnoza (hipnotičko otkrivanje izvanzemaljskih otmica), anegdote (bezbroj priča o viđenju tzv. NLO-a na nebu), konspiratorne teorije (Vlade zataškavaju prisutnost izvanzemaljaca) te niskokvalitetnih fotografija navodnih NLO-a.

8) Je li osoba iznosi objašnjenje za neki fenomen ili samo poriče trenutno objašnjenje?

Ovo je klasična debatna strategija - kritiziraj svog oponenta, a ne iznosi svoje teze. Od kreacionista nikad nećemo dobiti bolje objašnjenje od onog 'Bog je to učinio' o tome kako je nastao život. Zagovarači inteligentnog dizajna (ID) traže slabosti u znanstvenom objašnjenju te za nedostatke nude objašnjenje 'ID je to učinio'. Za znanost je to neprihvatljivo.

9) Kad netko iznosi novu teoriju,  je li ona obuhvaća i sve prijašnje fenomene koje je stara teorija porkivala i objasnila?

Mnogi HIV/AIDS skeptici tvrde da životni stil uzrokuje AIDS. Ipak, njihova alternativna teorija ne objašnjava ni obuhvaća sve prikupljene podatke i slučajeve kao što to HIV teorija obuhvaća.

10) Je li  se osobna uvjerenja i vjerovanja osobe koja iznosi neku tvrdnju podudaraju?

Svi znanstvenici imaju svoja osobna ideološka, politička i društvena uvjerenja koja bi potencijalno mogla utjecati na njihovu interpretaciju znanstvenih podataka. Obično tijekom recenzija znanstvenih radova ta su uvjerenja iskorijenjena ili je rad odbijen.

3. Osnivač ste Društva skeptika 'The Skeptics Society' i glavni urednik časopisa Skeptik. U kojoj mjeri takva društva, časopisi i internet portali doprinose u razvoju kritičkog mišljena među ljudima? Treba li takvih stvari biti više?

Da, treba ih biti više. Više skeptičnih časopisa i internet stranica. Skepticizam je zapravo znanost, a mi živimo u dobu znanosti te mislim da bi svi ljudi na planetu trebali zakoračiti u skepticizam.

4. Autor ste nekoliko knjiga o znanosti, vjerovanju i skepticizmu. O čemu je vaša posljednja knjiga 'The Believing Brain'?

Knjiga obuhvaća 30 godina istraživanja i traganja za odgovorom kako i zašto vjerujemo u to što vjerujemo u svim aspektima života. Ovdje me više od toga zašto ljudi vjeruju u čudne stvari ili zašto vjeruju u ove ili one tvrdnje zanima zašto ljudi vjeruju u bilo što. Moja teza je jednostavna:

 Mi formiramo naša vjerovanja zbog raznih subjektivnih, osobnih, emotivnih i psiholoških razloga u kontekstu okoline koja je uvjetovana obitelji, prijateljima, kolegama, kulturi i društvu u cjelini; nakon što formiramo naša uvjerenja, mi ih branimo, opravdavamo i racionaliziramo s  intelektualnim razlozima, uvjerljivim argumentima i racionanim objašnjenjima. Uvjerenje dolazi prvo, objašnjenja zatim slijede uvjerenje.

Mozak je motor vjerovanja. Preko osjetila podaci iz svijeta stižu u mozak te on prirodno počinje tražiti obrasce i povezivati s nekim značenjem. Prvi proces zovem 'stvaranje obrazaca': tendencija stvaranja smislenih obrazaca iz smislenih i besmislenih podataka. Drugi proces zovem 'spajanje sa značenjem': tendencija povezivanja tih obrazaca sa značenjem. Ne možemo si pomoći. Naš mozak je evoluirao da spoji točkice u smislene obrasce pri objašnjavanju zašto se neke stvari događaju. Ti  smisleni obrasci postaju uvjerenja. Jednom kad je uvjerenje formirano mozak počinje tražiti podupiruće dokaze što dodaje emocionalnu komponentu u cijelom procesu te ubrzava traženje takvih dokaza. Povremeno ljudi formiraju vjerovanja iz jednog iskustva u velikoj mjeri neometanog  osobnom ili kulturnom pozadinom. Rijetki su oni koji nakon pažljivog vaganja između dokaza za i protiv mišljenja kojeg imaju formiraju svoje uvjerenje. Takva uvjerenja su rijetka u politici i religiji gdje se dogodi da netko promijeni uvjerenje, pa prijeđe na drugi vjeru ili u drugu stranku. To se događa, ali je rijetko kao crni labud. Promjene uvjerenja se češće događaju u znanosti, ali ne tako često koliko bi očekivali da bi se trebalo događati s obzirom na znanstvenu metodu gdje se samo činjenice broje. Razlog za to je taj što su i znanstvenici ljudi koji nisu pošteđeni emocija i stvaranju predrasuda koja utječu na njihovo uvjerenje.

5. I za kraj, voljeli bi čuti vaš komentar na situaciju koju imamo u našoj državi. Naime, na javnoj televiziji emitira se emisija pod nazivom 'Na rubu znanosti' koja se nalazi u znanstvenom programu. Međutim, nema pseudoznanstvene teme koja nije bila zastupljena u toj emisiji: od ufologije, astrologije, homeopatije, kreacionizma, hranjenja suncem, bioenergije i slično. Autor emisije je promotor pseudoznanosti na javnoj televiziji. Mislite li da takve emisije stvaraju štetu društvu u cjelini? Trebaju li takve emisije biti zabranjene za emitiranje u znanstveno-obrazovnom programu na javnoj televiziji? I, treba li znanstvena zajednica reagirati na takve emisije?

Takve emisije čine mnogo štete zato što zbunjuju gledatelje koji imaju tendenciju da ono što vide na televiziji izjednačuju s onim što je istina. Ne mislim da bi emisija trebala biti zakonom zabranjena jer svatko ima pravo na slobodu izražavanja, ali televizijske mreže trebaju čuti od znanstvenika i skeptika da je emsija koju prikazuju štetna i loša. Oni će poslušati gledatelje ako ih dovoljno piše televiziji, a posebno ako im pišu znanstvenici.

 

 

cudaprirode.com