Čuda Prirode koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti.

Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice Čuda Prirode slažete se sa korištenjem kolačića.

Slažem se

>>|||

Danas se mnogo piše, pa i na ovim mrežnim stranicama, o pseudoznanosti, no još se više pišu i čitaju pseudoznanstvene knjige i članci. Žalosno je konstatirati da pseudoznanstveno pisanje već ugrožava i sam opstanak ozbiljne popularizacije znanosti, pa su se čak počele brisati granice između ta dva područja, popularizacije i pseudoznanosti. Je li riječ o novoj znanstvenoj teoriji, smjeloj hipotezi, otvorenom znanstvenom pitanju ili samo o natezanju činjenica da bi se stvorila željena slika o nečemu u javnosti i time postigao senzacionalistički učinak koji pak vodi učinku druge vrste, onom financijskom?

Živimo u doba znanosti, pa opet pseudoznanost nije novum našega vremena, njezini korijeni sežu mnoga stoljeća unatrag.

Paralelu pseudoznanosti možemo naći u demonologiji srednjega vijeka. Uzmemo li pravo, vjera u đavole i vještice, dakle u opaka nadnaravna bića nema ništa s kršćanskom vjerom i kršćanskom teologijom. Istina, i u Bibliji se spominje vrag, Sotona (Satana, Satan), no Sotona postoji samo zato da kuša čovjeka kako bi se nakon kušnje učvrstio u vjeri. Sotona napastuje Isusa u pustinji (Mt 4:1­11), a kušnji Sotone posvećena je čitava jedna starozavjetna knjiga, ona o Jobu. Čovjek mora voljeti Boga i u dobru i u zlu, poruka je Knjige o Jobu, a vrag, Sotona, služi samo zato da bi čovjeka doveo do te spoznaje.

Kako god da se uzme, đavao ne može ništa činiti bez Božje volje, na svijetu ne postoji neka o Bogu sasvim neovisna sila zla - jer tako što tvrditi bilo bi uvođenje manihejstva na mala vrata. No upravo se tako nešto dogodilo u srednjem vijeku kada je demonologija na kraju kulminirala u crkvenom i državnom progonu vještica i čarobnjaka, jer 'sva čudesa čarobnjaka bivaju po uputama i djelima demona', kako reče Sveti Augustin 354.­430.).

Vjerovanje da demoni vladaju svijetom zapravo je kršćanska pseudoteologija.

To se vjerovanje osniva na kršćanskom učenju isto onoliko koliko se suvremena pseudoznanost temelji na znanstvenoj metodologiji i znanstvenim spoznajama. Riječ je o tome da je unatoč svom pokrštavanju, svećenicima, redovnicima, crkvama i samostanima, puk ostao još uvijek neuk, kršćanski neprosvijećen i izvan prave kršćanske vjere. Drugačije nije moglo ni biti jer je u srednjem vijeku bilo jedva pet posto pismenih ljudi, a Biblija se dugo vremena nije ni smjela prevoditi na 'pučke' jezike. Ukratko, udio ljudi u srednjem vijeku koji su bili sposobni samostalno proučavati Bibliju i čitati teološke knjige nije bio veći odudjela ljudi koji u našem vijeku razumiju znanost, dakle samih znanstvenika.

I dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Puk je još uvijek ostao kod svojih demona i duhova, u pretkršćanskom vjerovanju, a onda je to svoje vjerovanje pomiješano s kršćanskom teologijom nametnuo i službenim, teološki prosvjećenim crkvenim krugovima. Isto se događa danas: predrasude zaodjenute plaštom znanosti postaju doktrine koje sve više osvajaju glave i srca 'službenih' znanstvenika.

Konfuziju pojačava poplava proturječnih informacija, kojima plodno tlo stvara karijerizam znanstvenika i posvemašna birokratizacija znanosti.

Riječ je o tome da su danas rezultati znanstvenih istraživanja postali toliko netransparentni da se pod okrilje znanosti meće sve i sva. Štoviše, znanstvenici se više i ne trude da dođu do istine, do kvalitetnih rezultata, nego samo do što većeg broja znanstvenih radova na temlju kojih mogu napredovati u karijeri, dobivati bolje projekte ili bolje plaćena radna mjesta te postizati druge materijalne i nematerijalne probitke. Više se ne može čuti da je netko otkrio to i to, da se netko bavi time i time (što je važno za onoga ili ono), nego samo to da je taj i taj znanstvenik napisao toliko i toliko znanstvenih radova kojima je polučio toliko i toliko citata. Kakvih radova, kakvih citata?

I sada uzmite tipičan slučaj. Znanstvenik vidi da se održava znanstveni skup na nekom lijepom mjestu te da će zahvaljujući sudjelovanju na njemu imati još jedan, i to besplatan godišnji odmor. Zbrda­zdola skupi nekakve rezultate i prikaže ih na skupu. Ti rezultati nisu prošli nikakvu recenziju, jer se na znanstvene skupove ide upravo zato da bi se čulo što kolege misle o još neobjavljenim rezultatima. I onda jedan takav rezultat (da budem malo konkretniji) iz kojeg proizlazi da mikrovalno zračenje mobitela izaziva rak mozga dođe preko knjige sažetaka u ruke nadobudnom novinaru. Ovaj to prihvati zdravo za gotovo, nemajući pojma da je riječ o posve krivoj metodologiji, pa ga onda prikaže najširoj javnosti. Puk pak to poveže s već postojećim mitovima o „zračenju“ (nemajući pojma što je to 'zračenje'), a zatim - koristeći svoje demokratsko pravo - osniva udrugu za borbu protiv mobitela i njihovih antena. Ili, sasvim svjež primjer, netko pusti bubu u uho da se kora limuna tretira zaštitnim sredstvom protiv truljenja i da je to zaštitno sredstvo karcinogeno. Onda se 'tim stručnjaka' (odvjetnik, novinar i povjesničar umjetnosti) na televiziji počnu natjecati tko će jače izgrditi taj najnoviji slučaj „trovanja potrošača“ e da bi postigli što bolje odobravanje publike. Tek se tu i tamo može čuti glasić da se tako tretiraju sve kore svih limuna...

Što na to reći?

Svi znaju da se to ne smije činiti, no nitko ne zna reći zašto se to ne bi smjelo činiti. Bez ikakvog odmaka naši 'znalci' kažu da to sredstvo dolazi i do soka od limuna, pa stoga trovanje nacije poprima katastrofalne razmjere. Na um im ne pada da bilo kako ispitaju ili barem obrazlože tu tvrdnju. No pođimo redom.

Kad bi znali kemiju, a ne znaju je, znali bi da se neke tvari otapaju a druge ne otapaju u vodi, da se neke otapaju a druge ne otapaju u kiselinama. Ne znam ništa do tom zaštitnom sredstvu, no ono bi moglo biti posve netopljivo u vodi i kiselini, tj. u limunovom soku. Jedan takav 'otrov' je kalomel, živin(I) klorid (Hg2Cl2) koji se unatoč otrovnosti žive . koristi kao sredstvo za čišćenje crijeva. Ili što reći o 'kredi', barijevom sulfatu, koja se unatoč otrovnosti barija koristi kao kontrastno sredstvo pri rentgenskom snimanju želuca. Ono što se ne otapa u vodi, ili točnije, ono što se ne otapa u želučanom i drugim probavnim sokovima, nije otrovno bez obzira koliko su njezini sastojci (živa, barij...) sami po sebi otrovni. To je prva lekcija iz toksikologije.

Druga lekcija seže u 16. stoljeće.

Tada je Paracelsus, jedan od trojice otaca moderne medicine, rekao da je sve otrov i ništa nije lišeno otrovnosti, nego samo doza čini nešto otrovom. Sol, obična kuhinjska sol, nedvojbeno je utvrđeno, može izazvati rak. Rak želuca, zbog jedenja usoljenog mesa, bila je vrlo česta bolest kod mornara i vojnika (i Napoleon je umro od njega), a do pojave hladnjaka rak želuca bio je najčešći oblik maligne bolesti. Pijenje vode u velikim količinama može biti štetno, pa čak i smrtonosno. Koliko se 'karcinogena' nalazi u limunovoj kori i u kojoj dozi ta tvar može izazvati rak nismo u emisiju uspjeli saznati. Nitko s takvim činjenicama ne može (jer ne zna) ili ne želi upoznati javnost.

Dok se neki (entuzijastički) u tome ipak trude, drugi iz tuđeg neznanja crpe probitke (ni to nije ništa novo). Jednostavno: neznanje stvara strah, strah stvara potrebu, potreba stvara tržište, a tržište stvara profit.

Evo primjera - i to posve osobnog.

Volim jesti kuhani ječam i pšenicu, a i zdravo je. Odem do tržnice i tamo ih za mali novac kupim. Ljudi se čude. Ti to jedeš? Da sam ih kupio 'organski uzgojene', pet do deset puta skuplje u trgovinama 'zdrave hrane' nitko se ne bi čudio, a ovako se - kažu - izlažem opasnosti jer se na zrnu ječma i pšenice nalaze tko zna kakvi otrovi.

I nikome pri tome ne pada na pamet da se od te i takve pšenice melje brašno, a od tog i takvog brašna peče kruh. Zar je i kruh otrov?

Naravno da nije. Epidemiološka istraživanja pokazuju da u Sjedinjenim Državama u godini dana od posljedica pesticida u hrani umre dvadeset ljudi. Istovremeno ih se više od tri tisuće utopi u kadi. Ako vam je toliko stalo do života i zdravlja, bit će bolje da higijenu obavljate brisanjem vlažnim ručnicima umjesto da koristite kupaonicu. Tako održavaju tjelesnu čistoću na međunarodnoj svemirskoj postaji, a toga je bilo i na dvoru Luja XIV. Poslušate li moj savjet, ne samo da ćete uteći zloduhu kade (spiritus malus thermarum) nego ćete još uštedjeti na vodi i struji.

Živjela ekologija!

 

 Dr. sc. Nenad Raos / cudaprirode.com