Čuda Prirode koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti.

Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice Čuda Prirode slažete se sa korištenjem kolačića.

Slažem se

>>|||

Foto: NASA/GSFC/Solar Dynamics Observatory

Sunce posjeduje magnetsko polje koje je u prosjeku dva puta jače od Zemljinog, a najsnažnija polja mogu biti i do 4000 puta snažnija od Zemljinog. Zahvaljujući magnetografu zabilježena su jaka magnetska polja u Sunčevim pjegama čije su vrijednosti dosezale 0.4 Tesla. Ustanovljeno je da pjege nastaju kao posljedica koncentriranja jakih magnetskih polja koja spriječavaju miješanje plina čime je spriječen pritok topline.

Zbog toga su Sunčeve pjege hladnija mjesta u odnosu na ostala na Suncu. U tako jakim magnetskim poljima pohranjena je ogromna energija, a u određenim situacijama ona može biti oslobođenja prilikom čega dolazi do Sunčevih oluja.

Koronalni izbačaji

U Sunčeve oluje ubrajamo Sunčeve bljeskove i eruptivne izbačaje poznate pod nazivom koronalni izbačaji mase. Ti izbačaji su najdinamičnije pojave u Sunčevoj atmosferi, a značajne su jer utječu na međuplanetarni prostor, pa tako i na Zemljinu magnetosferu. Koronalna erupcija je proces u kojem se pohranjena energija oslobađa u obliku kinetičke energije velike mase plazme koja biva izbačena u međuplanetarni prostor velikim brzinama.

Radi se o velikim količinama plazme (>1013 kg) i velikim brzinama (reda veličine 1000 km/s). Naziv koronalni izbačaj označava proces u atmosferi Sunca koji vodi do izbačaja plazme i pridruženog magnetskog toka u međuplanetarni prostor. Prvi udarni val erupcije na svom putu ubrzava čestice (protone i elektrone) te nastaje tok visoko-energetskih čestica koje stižu na Zemlju za otprilike 30 - 60 minuta dok je koronalnim izbačajima potrebno 1 do 5 dana da prođu udaljenost od Sunca do Zemlje, ovisno o njihovoj početnoj brzini.

Koronalni izbačaji opažaju se koronografima, specijalnim teleskopima koji blokiraju Sunčev disk i daju nam dvodimenzionalnu projekciju erupcije. Koronalni izbačaji poprimaju različite morfološke oblike, ali većina ih ima trodjelnu strukturu - putujući svijetli luk kojeg slijede tamna šupljina i eruptivna prominencija, a ovise i o Sunčevom 11-godišnjem ciklusu.

Tijekom minimuma broj izbačaja je rijedak, svega nekoliko na tjedan, za razliku od maksimuma kada se zabilježi desetak izbačaja na dan. Izbačaji se mogu opisati i na sljedeći način. U magnetskoj strukturi koja postoji na Suncu stvaraju se zatvorene petlje magnetskog polja čija nožišta su vezana uz neko aktivno područje. Diferencijalna rotacija Sunca (različiti dijelovi Sunca rotiraju različitim brzinama) i konvektivna gibanja (usmjerena strujanja fluida, topliji se giba prema hladnijem) pomiču nožišta silnica inducirajući električne struje i tako unoseći slobodnu energiju u sustav petlji. Dolazi do gubitka ravnoteže, petlje se naglo šire i nastaje koronalni izbačaj. Koji se točno procesi odvijaju unutar samog izbačaja još uvijek nije istraženo i poznato.

Posljedice za Zemlju

Nakon erupcije magnetoplazma pristiže do Zemlje. Interakcije magnetskog oblaka sa magnetskim poljem Zemlje vrlo su burne i dolazi do pojava geomagnetnih oluja, tj. privremenog ometanja Zemljine magnetosfere. Posljedice geomagnetnih oluja mogu se očitovati u ometanju rada sistema kao GPS, komunikacijskih satelita, električnih mreža i dalekovoda.

Prilikom prespajanja magnetskih silnica nabijenim česticama visokih energija otvara se prolaz u magnetsko polje Zemlje i one se zadržavaju u polarnim područjima gdje tvore polarnu svjetlost.

 

cudaprirode.com