Čuda Prirode koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti.

Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Nastavkom pregleda web stranice Čuda Prirode slažete se sa korištenjem kolačića.

Slažem se

>>|||

Opće je mišljenje da su žene loši vozači, ali koliko je to stvarno točno? Statistički podaci i istraživanja pokazali su kako je varijabla spol vrlo kompleksna kada su u pitanju agresivna vožnja i sklonost prometnim nesrećama. Naime, neki statistički podaci pokazuju kako muškarci sudjeluju u dvostruko više prometnih nesreća za razliku od žena, dok je vjerojatnost da će žena stradati u prometnoj nesreći 25% niža u odnosu na muškarca.

Nadalje, istraživanja su pokazala da je vjerojatnije da će muškarci biti uključeni u nesreće uzrokovane prebrzom vožnjom, alkoholiziranošću ili većim riskiranjem nego žene, odnosno vjerojatnije je da će uzrok prometnih nesreća koje čine muškarci biti u nepoštivanju prometnih pravila, dok će kod žena uzrok biti loša procjena.

Neka istraživanja su pak dobila suprotne rezultate, primjerice, Skaar i Williams izvještavaju o većoj frekvenciji nesreća i prometnih prekršaja prouzrokovanih od strane vozačica i upozoravaju istražitelje i osiguravajuća društva da odbace novonastajući stereotip o muškarcima kao sklonijim nesrećama.

Ozkan i Lajunen navode da postoje tri razloga zašto se zastupljenost neke grupe može činiti većom: prvi je izloženost koja se odnosi na to u kojoj mjeri vozač/ica sudjeluje u prometu i koja je vjerojatnost sudjelovanja u prometnoj nesreći. Smatra se da su muškarci češći sudionici prometa, odnosno da voze više i na duže relacije pa je logično za pretpostaviti da će time imati i više nesreća, međutim i tu postoje neslaganja u rezultatima istraživanja; jedni navode kako prilikom kontroliranja dužine vožnje žene imaju više nesreća, dok drugi navode da žene imaju 30% manju vjerojatnost od sudara kada se kontrolira broj prijeđenih kilometara.

Drugi razlog odnosi se na stil vožnje (navike tijekom vožnje i način na koji je vozač odlučio voziti). Stil vožnje se često ispituje „Upitnikom o ponašanju vozača u prometu“ (Driver Behaviour Questionnaire – DBQ) koji razlikuje prekršaje (namjerne devijacije od onoga što se smatra uobičajenim i sigurnim) od pogrešaka (neuspjeh nekog planiranog čina, neuspjesi tijekom opažanja ili krive prosudbe). Koristeći DBQ, istraživanja su pokazala kako su muškarci skloniji prekršajima, posebice oni koji češće voze, a žene su sklonije pogreškama.

Treći razlog su vozačke vještine, one opisuju što vozač/ica može. Razlikujemo vještine povezane sa sigurnošću (vještine koje omogućuju ranije uočavanje i izbjegavanje nesreće) i perceptualno – motorne vještine (vještine povezane s pokretom koje omogućuju interakciju s okolinom, što bi u vožnji značilo primanje informacija iz okolino i postupanje u skladu s njima). Vještine povezane sa sigurnošću i perceptualno – motorne vještine važne su jer ravnoteža između njih odražava stav vozača prema sigurnosti. Istraživanja su pokazala kako muškarci precjenjuju svoje perceptualno-motorne vještine, dok su kod žena zastupljene vještine bazirane na sigurnosti.

Razlika među spolovima, kada su u pitanju prometni prekršaji, pokušala se objasniti teorijom racionalnog izbora prema kojoj osoba uvijek promisli prije nego nešto učiniti, odnosno hoće li nešto učiniti ovisi o troškovima i dobicima tog djelovanja. U terminima ove teorije istraživanja su pokazala da muškarci podcjenjuju opasnosti (troškove) prisutne pri različitim vozačkim aktivnostima i, kao što je već navedeno, procjenjuju svoje vozačke sposobnosti natprosječnima.

Nadalje, socijalne norme podupiru stavove prema počinjavanju prekršaja kada je u pitanju spol. Tako je, primjerice, prihvatljivije za muškarca da vozi nakon popijenog pića nego za ženu. Stavovi, također, imaju važnu ulogu pri vožnji. Sarkar, de Faria i Andreas mjerili su stavove prema agresivnoj vožnji prije i poslije seminara o agresivnoj vožnji. Iako su se u drugom mjerenju rezultati muškaraca smanjili, još uvijek su bili veći od rezultata žena. Istraživanje u Izraelu pokazalo je da žene imaju izraženiji osjećaj obveze poštivanja zakona. Žene će na zakon gledati kao na nešto što je važno, jasno i razumno, što onda rezultira jačim osjećajem odgovornosti da se tim zakonima i pokoravaju. One će poštivati prometna pravila čak i u situacijama u kojima to nije riskantno (npr. manje je vjerojatno da će juriti čak i u situaciji kada vjeruju da će proći nekažnjeno), dok muškarci precjenjujući svoje sposobnosti selektivnije gledaju na pravila.

Razlike u ponašanju između muškaraca i žena prilikom vožnje pokušale su se objasniti i razlikom u iskazivanju ljutnje. Nekoliko istraživanja pokazalo je da su muškarci u prosjeku agresivniji od žena, stoga je vjerojatnije da će činiti i više prekršaja. Naravno, ni ove rezultate nisu uspjela ponoviti sva istraživanja već se pokazalo kako razlika među spolovima ovisi i o tome što se istražuje. Odnosno, ne mora postojati opća razliku u agresiji između muškaraca i žena već se mogu razlikovati u oblicima izražavanja agresije. Što znači da žene mogu biti jednako agresivne samo na drukčiji način, čineći psihološku i socijalnu štetu radije nego fizičku.

Jedna zanimljivost koja je proizašla iz istraživanja o agresivnosti, a mogla bi objasniti 'pažljivije' ponašanje žena u prometu je ta da su žene zabrinutije samim ishodom (npr. ozljeda nepoznatog sudionika, krivnja, opasnost samoj sebi) za razliku od muškaraca. Jovanović, Stojanović i Stojanović nisu pronašli značajnu razliku između muškaraca i žena kada je riječ o agresiji, ali izvještavaju o većoj ljutnji kod žena nakon provokacije nekog bezobzirnog vozača. Nasuprot tome, rezultati Lajunen i Parkera pokazuju da što žena ima veći broj prijeđenih kilometara godišnje, i što se češće susreće s frustrirajućim situacijama u prometu, ona tada manje ljutito reagira. Zbog povećane frekvencije susreta s takvim situacijama, jednostavno ih ne doživljava kao uvredu na koju treba reagirati.

Što se tiče osobina ličnosti, značajnu pozitivnu povezanost s rizičnim ponašanjima u vožnji imaju 'traženje uzbuđenja' i 'agresivnost', a postoje i neki dokazi da povećana impulzivnost također igra ulogu u rizičnim vozačkim ponašanjima. Velike spolne razlike postoje, posebice kada su u pitanju riskiranje i traženje uzbuđenja, a gotovo sva istraživanja slažu se da se muškarci više uključuju u takva ponašanja. Traženje uzbuđenja dovelo se u direktnu vezu s razinom testosterona što daje vrlo jednostavno objašnjenje zašto su muškarci skloniji takvim ponašanjima. Evolucijska psihologija nastoji riskantnije ponašanje muškaraca objasniti ponašanjima naših predaka kada je uloga muškarca kao lovca iziskivala brzinu, navigiranje neprijateljskim teritorijem i riskantnim granicama, dok je obveza žene kao majke i odgajateljice bila socijalizacija i komunikacija.

Zaključno, može se ponoviti kako je uloga spola kompleksan problem. Sudeći po rezultatima istraživanja ne može se zaključiti tko su lošiji vozači; muškarci ili žene, ali ono što se sa sigurnošću može reći je da su muškarci skloniji riskiranju i traženju uzbuđenja što logično dovodi do veće opasnosti od prometnih nesreća, te su time i zastupljeniji u prometnoj statistici.

 

U suradnji sa IstražiMe / cudaprirode.com